Mart

Stavljam ovaj post povodom 24. marta - dvadeset sedam godina od početka bombardovanja moje zemlje od strane NATO-a , bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija.
mart

Za one koje sada bombarduju na raznim stranama sveta…

Za one koji su preživeli i one kojih više nema…

Za one koji se bore se karcinomom …

I one, koji se bore sa sterilitetom …

Za one koji nauče da žaluju i da se raduju….

Za žive, zdrave i otporne koji se rađaju, rastu, veruju, bore se i napreduju, uprkos svemu…

Za prekinute martovske ide…

Za opomenu i podsećanje svima, da zagađena zemlja, hrana, voda i vazduh, … ne poznaju granice.

Kad ratuju “cerebralci”

Psihodinamika grupe dece sa cerebralnom paralizom za vreme bombardovanja Jugoslavije u proleće 1999. Grupa je održavana u Specijalnoj bolnici za cerebralnu paralizu i razvojnu neurologiju u Beogradu

“Želim da zaboravim bombardovanje”.

Jedna od novogodišnjih želja u grupi uoči Nove 2002.

Ima stara kineska kletva: “Da Bog da živeo u interesantnom vremenu”.

Volim da verujem da smo odabrani da budemo tu.

Da nas je još uvek dovoljno da možemo svedočiti o tome.

Pacijenti su u grupi “preživeli” sve naše “istorijske periode”.

Namerno kažem “istorijske periode”, zbog oni koji imaju “ispod deset” i onih “ispod pet”.

Kada si dete vreme se drugačije meri.

Školarci vreme mere od raspusta do raspusta.

Mlađa deca mere vreme od spavanja do spavanja, a najmlađa, od obroka do obroka.

Tada se dešavaju sve bitne životne stvari.

Svaki minut je mesec, a dan godina.

Čitava istorija se dešava  jednom danu.

Zajedno smo na grupi preživeli dane naše “daleke istorije”:  pretnje ratom u oktobru 1998, pripreme za rat, preživeli bombardovanje Beograda i posleratno stanje.

Većina pacijenata se nalazi u bolnici i dan danas.

Ljutiće se neki, što se vraćamo na te bolne dane.

Možemo da ih spominjemo.

Ali ne znači da smo zaboravili. Ili da se zaboraviti može.

Ovo je još jedno svedočanstvo o ratu.

Mali prilog iskustvima grupne terapije hendikepiranih osoba, u vanrednim okolnostima.

Ovo pišem kao dug.

Deci, koja su me za vreme bombardovanja, u invalidskim kolicima,  pratila do velikih staklenih vrata koja se nalaze na izlazu bolnice i tražili da obećam, da ću, sigurno, ponovo doći.

Držala sam reč 78 dana zračne uzbune.

Reč sam držala dok je četiri puta bombardovana moja ulica.

To mi je pomoglo da preživim moj poslednji rat. I drugo moje izbeglištvo.

Ovo poglavlje je davno napisano.

Pisala sam ga, sakupljajući zrnca smisla, kad sam mislila da je svaki smisao odavno nestao.

Kao sublimaciju ili kao dug.

Deca iz “ratne grupe” su zaslužila da budu među rezultatima “moga doktorata”.

Oni su pre mene doktorirali.

U dilemi sam da li je to umem i da li smem da napišem.

Da li neke stvari treba držati iza zatvorenih vrata ili nekih tamo, pseudodalekih granica.

Ovo poglavlje, možda neko shvati kao opomenu,

Ja ga pišem u ime mira.

Da nikad više dete ne poželi zaborav kao novogodišnju želju.

Odlomak iz knjige R. Radulović  “Integrativna muzikoterapija”,
u izdanju Udruženja muzikoterapeuta Srbije, 2003, strana 154 -155.

Podeli ovaj članak:

Autor i predavač:

Picture of Prim. dr sci med. Ranka Radulović

Prim. dr sci med. Ranka Radulović

Psihijatar i psihoterapeut ECP, internacionalni trener i supervizor za metode muzikoterapije sa
preko trideset godina profesionalnog iskustva u kliničkim radu sa psihijatrijskim pacijentima i vankliničkom radu, gde sprovodi preventivne programe u oblasti mentalnog zdravlja..

Predavač je po pozivu i rodonačelnik novih muzikoterapijskih metoda koje se koriste u svakodnevnoj praksi. Autor je brojnih knjiga, poglavlja i stručnih radova iz oblasti psihijatrije, psihoterapije I muzikoterapije.

Zaposlena je na Klinici za psihijatriju UKCS u Beogradu, osnivač Udruženja muzikoterapeuta Srbije i direktor Hatoruma, prvog muzikoterapijskog centra u Srbiji,

Scroll to Top